srijeda, 30. studenoga 2011.


Htio bih podijeliti avanturu koju sam nedavno proživio na službenom putu u Indiji. Iz ove priče vidi se kako se Veleposlanstvo Hrvatske u Indiji odnosi prema državljanima Republike Hrvatske koji se tamo zadese i koji se nađu u problemima, te ih zamole za pomoć ili podršku. Priča je malo dulja, ali se nadam da će vam biti dovoljno zanimljiva da ne odustanete u čitanju.

Dakle, zaposlenik sam firme Siemens d.d. Hrvatska, a radim u Osijeku kao Software Designer već 10-tak godina. Sredinom prošle, 2010., godine dobio sam informaciju o novom projektu na kojem ću raditi, ali koji se vodi u Indiji, gdje se nalazi i veći dio projektnog tima. Za uspješan start projekta pozvan sam na seriju sastanaka, workshopova i traininga u Bangalore, grad na jugu Indije poznat kao sjedište mnogih tehnoloških tvrtki u toj zemlji. S obzirom na složenost projekta, procijenjeno je da će nam trebati cca. 2 mjeseca (točnije 8 tjedana) kako bi definirali sve potrebno za uspješan start. Ishodio sam tzv. business vizu, te obavio preventivna cijepljenja protiv najčešćih bolesti kojima bih mogao biti podložan, a na preporuku Zavoda za javno zdravstvo.

U Indiju sam stigao početkom listopada. Prvih tjedan dana bilo je teško priviknuti se na okolinu i ljude koji žive potpuno drugačijim načinom života, ispod najnižih higijenskih standarda na koje sam navikao (iako, moram priznati, smještaj i radno okružje su bili nešto potpuno drugačije - sve je bilo čisto i na svakom koraku se pazilo na higijenu). Nakon cca. dva tjedna boravka, došlo je i vrijeme festivala, a jedan od najvećih je bio Dasara festival koji se slavio diljem pokrajine Karnataka (pokrajina kojoj pripada i Bangalore). Zadnji dan Dasara festivala najsvečaniji je u gradu Mysore - 140km udaljenom od Bangalorea, a centralna manifestacija održava se u krugu Mysore Palace - prekrasne palače iz 14-tog stoljeća. Svečanost uključuje paradu okićenih slonova, a na jednom od njih sjedi kralj. Takav događaj nisam želio propustiti, jer tko zna da li ću ikada u životu imati priliku prisustvovati tako nečemu.

S obzirom da sam u Indiju došao kao jedini član tima izvan Indije, a kolege Indijci nisu pokazali interes da mi se pridruže na festivalu (jer oni imaju priliku pristustvovati mu svake godine), odlučio sam putem jedne turističke agencije koja je imala svoje predstavništvo u zgradi firme u kojoj sam radio, organizirati taxi sa vodičem. U Indiji su taxi usluge vrlo jeftine, tako da me put Bangalore - Mysore, sa posjetom nekoliko hramova i drugih zanimljivih atrakcija, te natrag u hotel trebao koštati cca. 50€.

Došao je i taj dan, taxi me "pokupio" ispred hotela već u 6:00 ujutro. Put prema Mysoreu bio je zanimljiv, obišli smo nekoliko hramova, jedan muzej, palaču, tamnicu, te nekoliko mjesta sa prekrasnom, gotovo netaknutom prirodom i stigli na odredište negdje oko podneva. Na ulazu u grad bila je nevjerojatna gužva, jer Indija je ipak država sa najgušćom naseljenošću, te svaki veliki događaj okupi ogroman broj ljudi, što nerijetko rezultira i nemilim događajima poput stampeda. Taxi vozač (koji je ujedno bio i vodič) odmah mi je rekao da možda dolazak na festival baš i nije nešto najpametnije što sam mogao učiniti na taj dan, ali nisam ga slušao i bio sam ustrajan u svom naumu da vidim paradu slonova i ostale atrakcije. Dovezao je i parkirao automobil najbliže Mysore palači što je mogao, te mi objasnio gdje su glavna događanja i rekao da mi sad ne treba više vodič, te da mogu prisustvovati centralnom događaju i sam. Rekao mi je i da pazim na novčanik. Eh, da sam ga barem poslušao...

Dakle, približio sam se Mysore palači i shvatio zašto mi je rekao da dolazak na festival nije baš bila jako pametna ideja - ispred mene bila je ogromna gomila ljudi od koje se nije vidjelo ništa - ni slonovi ni palača... ništa. Odlučio sam se probati progurati malo naprijed, i probati dići fotoaparat u zrak, te opaliti par snimaka, da mi ostane barem neka uspomena. Nesporedno iza te velike gužve nalazila su se tri autobusa, a između autobusa ljudi su se provlačili kako bi došli bliže. Novčanik u kojem sam nosio sve svoje kreditne kartice, nešto novaca (oko 6000INR – Indijskih rupija, što iznosi cca 100€), te putovnicu i još poneki dokument stavio sam u jedan prednji džep mojih jeans hlača, a dva mobitela (jedan sa hrvatskim, a jedan sa prepaid indijskim brojem) u drugi prednji džep, fotoaparat sam držao u ruci i krenuo između autobusa. Čim sam došao nešto bliže (odnosno čim sam prošao autobuse), uvidio sam da je to bila velika greška - naprijed se nije moglo, a ako se ljudi počnu još više komešati, postojala je opasnost da krene stampedo. Stoga sam odlučio pokušati se izvući iz gomile, ali nije mi nikako uspjevalo pomaknuti se prema nazad. Počeli su me nagurivati i priklještili su me uz autobus. Počeo sam vikati na engleskom da želim izaći, ali nitko me, naravno, nije čuo. U toj gužvi i nagurivanju osjetio sam kako mi netko izvlači novčanik iz džepa. Odmah sam pošao rukom prema džepu, ali novčanika više nije bilo. Počeo sam vikati: "No, no! Please, take the money, but give me back my documents", ali, opet, nitko nije čuo (ili se nitko nije obazirao). Vidio sam s leđa jednu osobu kako se pokušava svom silom izgurati van iz gužve i pretpostavio da je to kradljivac. Posegnuo sam rukom za njim, ali samo sam mu uspio dotaknuti košulju, on se uspio izvući, a mene su gurali dublje u gomilu. Nakon nekoliko trenutaka nagurivanje se smanjilo i uspio sam nekako izaći iz gužve. Ponovo sam vikao, okrećući se u krug, ako je tu negdje neka mi baci barem putovnicu, novac neka slobodno uzme, ali ništa nije pomoglo. Oko mene skupilo se nekoliko ljudi i pitali su me što se desilo. Objasnio sam im, a oni su me uputili na dežurnog policajca koji je stajao 10-tak metara dalje. Otišao sam do policajca i objasnio mu što se desilo, a on me uputio na policijsku stanicu, kamo sam trebao prijaviti događaj. Srećom, mobiteli su mi i dalje bili u drugom džepu, pa sam nazvao suprugu, objasnio joj što se desilo i zamolio da nazove kartične firme i odmah mi poništi sve kreditne kartice koje sam imao u novčaniku. Ona je, naravno, bila sva izvan sebe.

Krenuo sam potražiti policijsku stanicu, te sam usput sreo dva mladića koja su me odvela do iste. Ljudi u Indiji su, ustvari, vrlo susretljivi i neovisno o ovom nemilom događaju, I dalje ih smatram dobrodušnim, susretljivim i voljnim pomoći čovjeku u nevolji. Ušao sam u policijsku stanicu. Nije bilo hodnika, nego se s ulice ulazilo u glavnu prostoriju. Sa desne strane bila je mala čelija, ne veća od 10-tak m2 u kojoj se nalazilo 5-6 ljudi. Na sredini prostorije bio je veliki stol i nekoliko policajaca sjedilo je okolo. Počeo sam pričati što mi se desilo, no na moju žalost, pokazivali su mi kako ne razumiju engleski jezik. Bio je to šok, jer sam u Indiji, do tada, uvjerio se da svi ili barem gotovo svi govore barem nešto malo engleskog. Bila je to i velika prednost Indije u odnosu na druge lokacije na kojima sam službeno boravio - sporazumijevanje nije bilo veliki problem, iako je ponekad teško dobiti "feedback" od sugovornika da li je razumio što mu kažete. Uglavnom, nekako smo se ipak uspjeli sporazumijeti, jer je došla jedna policajka koja je nešto engleskog znala. Uputili su me u centralnu policijsku postaju (Devaraja Police Station), kako bih tamo podnio žalbu i prijavio krađu.

Kako nisam znao gdje je sada ta Devaraja Police Station, a Mysore i nije tako mali grad (ustvari, možda i jeste za Indijske pojmove - cca 800.000 stanovnika :-)), odšetao sam se do svog taxi vozača i ispričao mu što mi se desilo. Naravno, prvo sam morao slušati "A, rekao sam ti", "Što me nisi poslušao" i sl., da bi mi rekao kako ni on ne zna gdje je ta policijska stanica, ali srećom ima prijatelja koji će mu objasniti.

I tako, nazvao je prijatelja, prijatelj mu objasnio kamo trebamo poći, upalio je auto, krenuo se isparkiravati i bam - udario u motocikl koji je baš u tom trenutku prolazio iza autobobila. Više me ništa nije moglo naživcirati, jer sam već bio jadan, istovremeno živčan i pokisao, tako da nisam niti reagirao na taj najnoviji događaj. Vozač je izašao iz taxija i počeo se raspravljati sa motociklistom (koji, srećom, nije bio ozlijeđen). Naime, u Indiji prometna pravila postoje, ali nitko ih poštuje niti se pridržava istih. Policija u slučajevima prometnih nezgoda bez teže ozlijeđenih ne radi uviđaj niti utvrđuje krivicu, nego naplati kaznu svim sudionicima, stoga ih se ne isplati pozivati. Tako su se i vozač taxija i motociklist malo raspravljali, te rukovali i ovaj se odvezao na motoru svojim poslom, a mi smo krenuli prema Devaraja policijskoj stanici.

Kroz festivalsku gužvu i lutajući, jer ne znamo put, a objašnjenje očito baš nije bilo jako precizno, ipak smo naposlijetku našli policijsku stanicu. Kako nije bilo slobodnog parkinga u blizini, vozač mi je predložio da uđem unutra, dok on pronađe mjesto za parkiranje. Tako sam i učinio, došao sam do stanice i ušao unutra. Stanica je izgledala slično prethodnoj policijskoj stanici, bez hodnika, s ulice (odnosno iz dvorišta, u ovom slučaju) ulazi se u veliku prostoriju, pod je bio običan beton, prljavi stol u sredini, ali umjesto ćelije ovdje su se nalazili ljudi u lancima!!!! Bio je to još jedan šok za mene, nekoliko ljudi bilo je vezano oko ruke ili noge lancem koji je bio "utiplan" u zid, a između njih se kretala policajka sa batinom od bambusa. Znam da to zvuči kao scena iz nekog "B grade" filma i žao mi je što nemam fotografiju kao dokaz (bojao sam se izvaditi foto aparat iz džepa ili pitati mogu li uslikati barem jednu sliku, ali nekako sumnjam da bih dobio dozvolu), ali vjerujte mi - upravo je tako bilo. Kad sam se pribrao, počeo sam pričati svoju priču, ali opet - nitko nije znao engleski. Srećom, ubrzo su doveli podinspektora (koji je, koliko sam shvatio, bio najviše rangirani službenik u postaji) koji je engleski jezik znao dovoljno dobro da možemo voditi smisleni razgovor. Objasnio sam mu što se desilo, a on me zamolio da mu objasnim gdje se to desilo. Kako ne poznajem grad, a krug oko Mysore palače je povelik, nikako se nismo mogli razumjeti ispred kojeg ulaza sam stajao u trenutnu krađe. Vozač taxija (koji je u međuvremenu stigao) također nije bio siguran gdje se to desilo, pa je podinspektor predložio da mu pokažem točno mjesto gdje mi je novčanik ukraden. Morali smo do tamo autom, pa smo krenuli taxijem. Probijali smo se kroz gužvu bar sat vremena, pomičući se metar po metar (bilo bi znatno brže da smo krenuli pješice), kad mi je sinulo da imam fotografiju ispred ulaza koju sam napravio neposredno prije krađe. Pokazao sam ju podinspektoru, a on je rekao: "Super. Sad možemo natrag, jer znam koji je to ulaz, jedino smo potrošili sat vremena bezveze". Podinspektor i ja smo izašli iz Taxija i prečicom stigli nazad u Devaraja policijsku stanicu za cca. 10 minuta, što samo može dočarati koliko se sporo automobil kretao kroz gužvu.

Kad smo došli natrag u policijsku postaju, podinspektor mi je ponudio da me odvede na čaj (u Indiji je čaj s mlijekom jako popularno piće) i pristao sam. Otišli smo do nekakvog bistroa ili krčme, kako god bih to nazvao, mjesta u koje ni u ludilu ne bih zavirio da nisam u situaciji u kojoj jesam, a koje se nalazilo u blizini postaje. Bilo je prljavo, smrad koji se širio bio je nesnosan (no, kako u Indiji sve smrdi, jer smeće bacaju po ulici ispred kuća, a životinje im se slobodno kreću gradom, već sam bio poprilično otupio na smradove svake vrste). Prišla nam je konobarica (žena od svojih 70+ godina, također prljava od glave do pete) i upitala što ćemo piti. Zatražio sam "black tea", što je kod njih naziv za čaj bez mlijeka, no rekla mi je da nude samo čaj sa mlijekom, veliki ili mali. Odgovorio sam joj: "Što manji, onda". Srknuo sam na brzinu taj čaj i rekao podinspektoru da bih zaista želio čim prije podnijeti to izvješće i krenuti nazad, prema Bangaloreu (do kojeg ima cca. 3 sata vožnje, a već se uvelike bilo smračilo).

U policijskoj stanici rekli su mi da pođem u "office" i pokazivali na vrata koja su se nalazila točno iza ljudi u lancima, tako da smo morali proći "kroz" njih. Podinspektor je krenuo ispred mene, a u tom tenutku jedan od zatvorenika se digao pred njega, sklopio ruke i molio nešto na njihovom jeziku (pretpostavljama Kannada, jer je to službeni jezik u pokrajini Karnataka). Podinspektor ga je dlanom udario po ramenu i ovaj je pao na beton. Požurio sam se prema vratima, kako ne bih morao gledati takve scene.

U uredu su mi dali bijeli list papira i kemijsku olovku, te rekli da napišem kako mi nedostaju stvari i da nabrojim koje su to. Rekao sam im da su mi stvari ukradene, no bili su uporni i rekli da izvješće (odnosno žalbu, kako su to nazvali) neće zaprimiti ako napišem da je bila krađa. Kasnije su mi kolege Indijci u firmi objasnili da je razlog klasična Indijska lijenost - ukoliko napišem da se radi o krađi, onda je potrebno pokrenuti istragu, no ako se radi o običnom gubitku stvari, nije potrebno ništa posebno poduzimati nego samo čekati da li će se izgubljeni predmeti negdje pojaviti, odnosno da li će ih netko naći i prijaviti. Sa novčanikom i dokumentima sam se već bio oprostio, a izvješće mi je bilo potrebno kako bih zatražio nove dokumente, te sam, naposljetku, pristao napisati točno kako su mi diktirali. Dok sam završio sa izvješćem, stigao je i naš taxi vozač (kako smo podinspektor i ja došli nazad u policijsku stanicu pješke, on je morao sporijim putem, svojim taxijem kroz gužvu, pa mu je put nazad opet trajao više od sat vremena). Nedugo zatim, sjeo sam u taxi i krenuli smo prema Bangaloreu.

Na putu smo stali ispred jednog štanda uz cestu da se okrijepimo. Vozač je popio čaj (s mlijekom, naravno), a meni kupio bočicu vode, te neku vrstu čipsa koji je bio toliko ljut da ga nisam mogao pojesti (iako sam bio jako gladan i volim jesti ljuto, a već sam se polako bio i navikao na extra ljutu Indijsku kuhinju, ovo je jednostavno bilo nejestivo, čak i za mene). Nadomak Bangalorea vozač se već dobrano umorio (već je gotovo bila ponoć), stao sa strane i zamolio me da ga pustim da se odmori bar par minuta (Njegovim riječima: “Two minutes, sir!”). Rekao sam: "OK.", a on je zaspao čvrstim snom, čak je i zahrkao. Osjećao sam se glupo, na zadnjem sjedištu, ali bolje i tako, nego da onako umoran vozi, pa da nam se još nešto i desi tih zadnjih 10-tak kilometara. Nakon cca. pola sata zazvonio mu je mobitel i probudio ga. Mislim da ga je zvala supruga (o kojoj mi je nešto ranije pričao), što je bila sreća, jer nisam ga imao srca probuditi, a mogao je tako spavati tko zna koliko dugo. Pola sata nakon ponoći stigli smo u hotel Jamayca u Bangaloreu, gdje sam bio odsjeo. Vozač taxija mi je rekao da ću mu platiti kad se budem snašao, jer je bio svjestan da sam ostao i bez novaca. Zahvalio sam mu i rekao da ću ga svakako nazvati, čim riješim problem.

Došao sam u sobu, ali, naravno, iako umoran od svega, nisam mogao zaspati, samo sam razmišljao što sada poduzeti i kako se ova situacija uopće može rasplesti. Čuo sam se sa suprugom i rekla mi je da je poslala e-mail na Hrvatsko Veleposlanstvo u Indiji (i to na engleskom, da ne bude nesporazuma) sa opisom svih događaja, te sa zamolbom da je upute što dalje poduzeti!

Sutradan ujutro, oko 08:00 po lokalnom vremenu stigao sam u firmu i prvo što sam odlučio napraviti je javiti se u Veleposlanstvo RH u Indiji. Na Internetu sam pronašao informaciju da postoje dva Veleposlanstva - jedno u Mumbaiju (koje je zaduženo za poslovanje hrvatskih firmi u Indiji), te glavno Veleposlanstvo u New Delhiju, koje je, između ostalog, zaduženo i za pomoć državljanima Republike Hrvatske koji se nalaze u Indiji. Radno vrijeme Veleposlanstva je od 09:00 ujutro, pa sam malo pričekao (do cca. 09:30, jer znam da u mnogim firmama zaposlenici prvo imaju običaj popiti kavu), te nazvao. Javio se muškarac na engleskom, sa standardnim indijskim naglaskom, a ja sam zatražio nekog tko priča hrvatski jezik. Naime, kao što sam ranije spomenuo, iako u Indiji većina ljudi govori engleski, mnogi ga ne govore baš dobro, a teško je nekad dobiti povratnu informaciju o tome koliko su razumjeli kada im nešto govorite, a u ovom slučaju htio sam osigurati da osoba s druge strane žice dobro shvati što mi se desilo i da me točno uputi što dalje moram poduzeti. Moj poziv bio je preusmjeren i javio mi se muškarac na hrvatskom, što je bilo ogromno olakšanje za mene. Rekao sam mu što se desilo, a njegov prvi odgovor bio je: "Pa, zašto ste nosili putovnicu sa sobom?". Rekoh: "Išao sam u grad udaljen 140km od Bangalorea, na festival i pretpostavio sam da moram imati neki dokument sa sobom, ako ni zbog čega drugoga, onda bar u slučaju da nam se nešto neželjeno desi na putu". Odgovor je bio: "Pa, što niste fotokopirali putovnicu, pa nosili fotokopiju?". Nisam imao pojma da je takvo što dopušteno, no eto... nisam to bio učinio, pa sam zamolio gospodina da krenemo na temu što mi je činiti, jer desilo se to što se desilo, natrag se ne moža, pa da prijeđemo na konstruktivan razgovor. Rekao mi je slijedeće: "A, ništa, sad Vam je glavni problem o kojem morate razmišljati kako otići iz Indije. Morate doći u New Delhi da vam napravimo privremene putne dokumente, ponesite sa sobom što god imate, kako bi dokazali svoj identitet, nakon toga poslati ćemo vas u indijski emigracijski ured kako bi Vam napravili izlaznu vizu, ako budu htjeli...", odmah sam reagirao: "Kako to mislite 'ako budu htjeli', pa meni je u Veleposlanstvu Indije u Zagrebu izdana business viza u trajanju od godine dana, sigurno mi mogu dati neki dokument koji to potvrđuje, a imaju i fotokopiju prve strane moje putovnice (jer drugi primjerak ja nisam imao), pa možemo od njih zatražiti sve to!", na što sam dobio odgovor: "Znate, oni nisu dužni dati nam te dokumente.". "Nisu dužni... ali, pa..., možemo ih bar pitati?". "Da, da, ali prvo vi dođite u New Delhi, pa ćemo onda o svemu pričati. I prije nego dođete, neka vaša supruga.." (rekao sam im da mi je supruga u Hrvatskoj) "...otiđe do policijske stanice, prijavi nestanak, odnosno krađu putovnice i pošalje nam potvrdu da je putovnica poništena i nevažeća, kako bismo Vam mogli izdati nove, privremene putne isprave. Znate, naše su putovnice jako cijenjene u Indiji!". Ova zadnja rečenica nije bila istinita, odnosno bila je loša pretpostavka, kako sam kasnije saznao.

Ja sam rekao "U redu, jasno mi je što moram učiniti, ali recite mi jedno: kako da dođem do New Delhija koji je udaljen 2100km, bez novca i bez ijednog dokumenta sa slikom?". Odgovor je bio: "Gospodine, to je Vaš problem.". "Molim? Moj problem jeste, ali pomozite mi ga riješiti, zar niste zato tu?". "Žao mi je, mi Vam možemo pomoći tek kad dođete do New Delhija". Tu su moje lađe potonule.... do New Delhija, kako sam saznao  tražeći opet informacije po Internetu, može se doći na dva načina: avionom, u koji me neće pustiti bez barem jednog dokumenta sa slikom ili vlakom koji putuje 35-45 sati. Na njihovim vlakovima (barem onima koje sam vidio), nema stakla na prozorima, samo rešetke, a ljudi doslovno vise sa vrata, tolika je gužva. Spustio sam slušalicu u nevjerici. Kad je u Hrvatskoj bilo cca. 08:00 nazvao sam suprugu i rekao da otiđe u policiju prijaviti nestanak putovnice, te da uzme neku potvrdu kada dokumente proglase nevažećim. Javila mi se nakon sat vremena i prenijela da su joj u policiji rekli kako je to glupost i kako se dokument ne može tek tako odjaviti. Trebam otići u Veleposlanstvo, podnijeti izvješće na osnovu kojeg se dokument može proglasiti nevažećim, te faksirati isti u Hrvatsku, ali prije toga supruga treba otići u narodne novine, te prijaviti nestanak. Nazvao sam Veleposlanstvo, ponovo dobio Indijca i zatražio gospodina s kojim sam pričao. Rekao mi je da ga sad nema, ali dao mi je drugu osobu, koja također govori hrvatski. Ponovio sam cijelu priču i dobio isti odgovor - moram doći u New Delhi. Ispričao sam mu što mi je supruga javila i rekao je: "OK, onda si uzmite cca. 7 dana, pa dođite u New Delhi. Tu ćete podnijeti izvješće koje ćemo faksom poslati u Hrvatsku i kad dobijemo potvrdu da je putovnica poništena, dalje ćemo postupati kao što Vam je gospodin s kojim ste ranije pričali rekao.". "Dakle, nema šanse da mi netko pomogne doći u New Delhi s vaše strane?". "Ne, neka vam pomognu kolege s posla.". Užas, kako zamoliti nekog da me odveze 2100km? Već sam se pripremio na činjenicu da ću, vjerojatno, morati vlakom, no kolege su bili zaista susretljivi i skovali slijedeći plan: Napraviti će mi potvrdu sa sam njihov zaposlenik, na potvrdu će staviti sliku i ovjeriti je službenim žigom, te će mi platiti avionsku kartu. S obzirom da u Indiji često takve stvari prolaze, pretpostavili su da će me, nekako, pustiti u avion, posebno zbog činjenice da se radi u letu unutar Indije. Rekao sam im: "Uopće ne sumnjam da mi Indijci žele pomoći i da ćete učiniti sve što je u vašoj moći, ali ono s čim se ja moram suočiti je hrvatska administracija, a to je nešto toliko grozno, da si ne možete ni zamisliti.". Ne znam da li su mi vjerovali, ali ja sam dobro znao o čemu pričam. Srećom, daljnji tijek priče puno je bolji i pozitivniji.

Neposredno nakon što su mi kolege iznijeli svoj plan kako će mi pokušati omogućiti da avionom ipak nekako dođem do New Delhija, zazvonio je mobitel jednom od njih. Razgovarao je na lokalnom jeziku, a meni pokazivao palac gore. Nisam imao pojma što se dešava, ali nekakav tračak nade se upalio u meni. Kad je završio razgovor, došao je do mene, pružio mi ruku i rekao: „Čestitam. Našli su ti putovnicu!“. Nisam znao jel' to neka neslana šala ili što, pa sam samo prozborio: „Molim? Što? Kako? Nemojte se niti pokušati zezati s tim!“, ali on je rekao: „Zaista, nađen je novčanik i unutra je i putovnica i pregršt kreditnih kartica i dokumenti, jedino nedostaju novci.“ Nisam mogao vjerovati. Naime, kako mi je kasnije objasnio, lopov me, vjerojatno, čuo kad sam se derao neka uzme novce, a vrati dokumente, te je to zaista i učinio – novce je spremio u džep, a novčanik onako, sa svime ostalim što je bilo unutra, ubacio u javni poštanski sandučić. Sutradan, kad je poštar išao prazniti sandučić, našao je i novčanik, te ga odnio u poštanski ured. Tamo su izvadili sve što je bilo u novčaniku i pronašli, između ostalog, i posjetnicu hotela u kojem sam bio odsjeo. Na poleđini te posjetnice bio je rukom napisan lokalni Indijski tel. broj, koji su nazvali. Bio je to mobitel službenog hotelskog vozača koji me je svako jutro vozio na posao i s kojim sam se već bio sprijateljio. On je, pak, pitao u hotelu imaju li moj broj, no imali su samo broj mojeg kolege s posla, koji sam im bio ostavio, ako zatrebaju bilo što, jer u trenutku kad sam stigao u Indiju, imao sam samo mobitel sa hrvatskim brojem, a znam da bi im bilo preskupo kontaktirati me na taj način. A i smatrao sam da, ako je potrebno nešto objasniti, bolje će se sporazumijeti sa mojim kolegom na njihovom lokalnom jeziku, a on će mi već objasniti što treba, jer jako dobro govori engleski, za razliku od zaposlenika hotela. Javio sam supruzi i ona nije mogla doći sebi od olakšanja. Javio sam, naravno, i u Veleposlanstvo da je problem riješen.

Još tu večer nazvao me taxista s kojim sam bio u Mysoreu i pitao da li sam možda došao do novca, pa sam mu rekao neka dođe u hotel i da ću mi platiti. Naime, kad sam krenuo u Mysore na festival, nešto sam novaca bio ostavio u sefu u hotelskoj sobi, nekih cca. 4000INR, za svaki slučaj, što se pokazalo jako pametnom odlukom. Put je trebao sveukupno koštati cca 3500INR (malo više od 50€, prema mojoj računici, odnosno prema ponudi koju sam bio dobio iz turističke agencije), a 500INR sam već bio ostavio kao akontaciju u agenciji, te sam 1000INR dao vozaču kad smo krenuli. Dakle, ostalo je cca. 2000INR za platiti. Kad je stigao, izvukao je neku svoju računicu, prema kojoj sam mu bio još dužan oko 3500INR. Uzeo sam račun i vidio da nije uračunao 500INR koje sam ostavio u agenciji (kaže – nitko mu nije rekao da je uplaćena bilo kakva akontacija, ali OK – priznati će), te da je cijena po km bila dosta veća od dogovorene. Dao sam mu odštampani mail sa ponudom, gdje se vidi koju sam cijenu po km dogovorio, te mi je rekao: „OK, sir.“, ali se prilično rastužio, jer mu nije uspio pokušaj da izvuče više novaca. Na kraju je ispalo da sam mu dužan cca. 2000INR, što sam i platio, te mu dao još 1000INR – rekao sam mu da, kao što vidi, nisam škrt, ali ni blesav – ovih 1000INR mu poklanjam zato jer mi je zbilja pomogao u nevolji, nije me ostavio na cjedilu, ali nisam mu želio dopustiti da ih uzme na prevaru.

I tako, sutradan ujutro, krenuo sam sa hotelskim vozačem u Mysore, po svoj novčanik i dokumente. S nama je pošao i jedan njegov prijatelj, pa smo na putu do Mysorea svratili na nekoliko zanimljivih mjesta (od kojih sam neke obišao i sa taxi vozačem na prvom putu). Indija zaista ima prekrasne krajolike, čim izađete iz naseljenog područja, jer gdje god nema ljudi, nema ni smeća. Također, botanički vrtovi, mnogobrojni hramovi, te neka turističke točke se održavaju čistim i urednim i to tako da nemate uopće osjećaj da ste u istoj zemlji.

Došavši u Mysore, ubrzo smo našli i poštanski ured (telefonom su nam javili adresu, a i pitali smo neke prolaznike u gradu gdje bi to moglo biti). Čim sam se pojavio na vratima zaposlenici ureda su mi počeli mahati i pozdravljati me (vjerojatno su me prepoznali sa slike iz putovnice). Ponudili su mi da sjednem, što sam i učinio, te su mi donijeli novčanik i rekli da izvadim i pregledam da li je sve unutra. Sve je bilo tu – putovnica, vozačka dozvola, kreditne kartice, posjetnice, slike moje supruge, čak i neke moje bilješke i razni papirići, kakvi se ljudima uvijek motaju po novčaniku. Oko mene su se skupili svi koji su bili u uredu, te su mi i doveli poštara koji je našao novčanik. Duboko sam im se svima zahvalio, te izvadio 1000 INR, što iznosi nešto više od 100-tinjak kuna i rekao kako nemam mnogo novaca, jer su mi kartice poništene, ali želim im se barem nekako odužiti, no nisu htjeli niti čuti za bilo kakvu nagradu. Niti nakon nagovaranja nisu htjeli uzeti novac – rekli su mi da oni rade u državnoj firmi, što je njima velika čast, i da im je to posao, ako nađu neki dokument ili izgubljenu stvar, vratiti je vlasniku. Nisam mogao doći k sebi – ovi ljudi su me vratili u život, a nisu htjeli ništa zauzvrat, i to u zemlji gdje je korupcija vjerojatno veća nego čak i u Hrvatskoj!

Kad smo napustili poštanski ured, posjetili smo Mysore palaču (koju nisam uspio vidjeti na dan festivala). Prekrasna je, kako izvana, tako i iznutra, sa zidovima prekrivenim zlatom, posrebrenim vratima... nevjerojatan kontrast bogatstva i raskoša, nasuprot ljudima koji žive skromnim i siromašnim životom već izvan zidina iste te palače. Još smo posjetili Mysore zoo – ogroman zoološki vrt, fenomenalno uređen u kojem se čini da životinje uživaju jednako kao i na slobodi. Bio sam fasciniran s koliko je pažnje svako stanište uređeno i koliko su prostora odvojili za neke životinje (npr. gepardi i ostale velike mačke imaju ogroman prostor za trčanje). Nakon posjeta zoo-u, uputili smo se natrag. Još sam imao onih 1000INR u džepu, pa sam mislio negdje ručati, a imao sam namjeru i ponuditi vozača i njegovog prijatelja, ako se možemo uklopiti u cijenu, no vozač je rekao da on danas časti, a ja ću platiti kad riješim problem s novcem i blokiranim karticama. Pristao sam, naravno, te smo na putu nazad stali u jedan restoran koji je izvana izgledao vrlo kulturno, no iznutra je to bio tipičan južnoindijski restoran – sve je prljavo, stolovi, stolice, kao i posude iz kojih se jede, su metalni (čak ponegdje i zahrđali, ili samo jako prljavi), kuhinja je otvorena, a bolje bi bilo da nije, jer samo imate uvid koliko je prljavo i nehigijenski, a smrad koji se širio bio je neopisiv. Imali smo klasičan obrok iz tog podneblja – tacna na kojoj se u sredini nalazi brdašce riže, a okolo su metalne posudice sa ekstra ljutim umacima. Pribora za jelo nema – jede se prstima i to tako da se prvo jedan od umaka polije po riži, pa se prstima malo izmulja, stavi u usta (što je meni bilo vrlo nepraktično, jer pola zalogaja ispadne van prije nego dođe do usta), pa se prelije drugi umak i tako dalje. Ispričao sam se konbaru i zatražio neki pribor, jer nisam naučio jesti prstima, a on mi je donio kavenu žličicu, jer drugog pribora nemaju. S obzirom da sam bio gladan pojeo sam jedan dio riže prelivene s malo umaka, što u nekoj drugoj situaciji ne bih mogao niti zamisliti, s obzirom na nehigijenske uvjete u kojim se to jelo spravljalo. Vozač je platio neki smješni iznos (ako sam dobro čuo, 150INR, dakle cca. 18 kuna za svu trojicu), te smo se zaputili nazad, u Bangalore.

Tako je riješen osnovni problem nastao kao rezultat krađe, no i dalje sam bio bez novca, a kreditne kartice bile su blokirane. Nazivao sam svoje kartične kuće, ali sam od svih dobio isti odgovor - jednom blokirana kartica ne može se odblokirati. Molio sam barem da mi kartice budu dostavljene u Indiju, ali to nije dolazilo u obzir, kako su mi rekli. Ostala je opcija Western Union money transfer, ali su provizije za takav način slanja novca ogromne. Inače, poslujem sa Zagrebačkom bankom (tu imam tekući račun na koji mi sjeda plaća, devizni račun na koji dolaze dnevnice kad sam na službenom putu u inozemstvu, te Mastercard i Go!Card kreditne kartice), te sa Privrednom Bankom Zagreb (kod koje imam tekući račun sa kojeg se naplaćuju troškovi nastali na službenom putu korištenjem business American Express kartica, te osobnu, već spomenutu business i revolving American Express kreditnu karticu). American Express kartice su, ustvari, u domeni PBZ Card d.o.o., koji je dio PBZ grupe. Oni imaju i dostavu kartica, ali sam čak i iz službe dostave dobio prvu informaciju da kartice nije moguće dostaviti izvan Hrvatske.

I tako, gledajući jedan od mnogobrojnih TV programa na engleskom jeziku (koji je drugi službeni jezik u Indiji), naiđem na reklamu za American Express u kojoj se spominje da, ukoliko karticu izgubite u bilo kojem dijelu svijeta, nova će vam biti dostavljena u roku od 24 sata. Ha! Nazovem ponovo PBZ Card d.o.o. i tražim službu dostave, te mi se javi neki gospodin (nisam upamtio ime). Objasnim mu ponovo cijelu priču i zamolim, skrušeno, ako mi ikako može pomoći, jer trebam još više od mjesec dana boraviti u Indiji, u hotelu čiji je račun već narastao na nekoliko stotina €, a do kraja će biti i nekoliko tisuća i namjeravam ga platiti upravo American Express karticom (business), moram nešto jesti, jer imam samo plaćeni doručak... Kad gospodin iz PBZ Carda kaže: “Pa, nema problema! Samo mi na mail pošaljite vašu točnu adresu u Indiji, i mi ćemo Vam je poslati DHLom.”. “Molim?”, rekoh! “Pa, ja sam već zvao i rečeno mi je da slanje kartica van Hrvatske ne dolazi u obzir!”. “E, pa, niste dobili pravu osobu kad ste zvali.”, reče on. Nisam mogao vjerovati - tipična hrvatska priča: usluga je onakva kako se djelatniku kojeg ste dobili prohtije!

Naravno, odmah sam sjeo i napisao mail. Dva dana nakon toga, sve tri American Express kartice su me čekale na recepciji hotela! Još jedna čudna stvar je bila što je pošiljku preuzeo recepcionar, pošto sam u to vrijeme bio na poslu, dakle nikakva moja autorizacija niti potpis nije bio potreban, što smatram prilično velikim sigurnosnim propustom, jer se American Express kartice mogu koristiti bez PINa ili nekog drugog načina provjere identiteta. No, kako je pošiljka bila neotvorena, bio sam siguran da je sve u redu, i bilo je. PINovi za podizanje gotovine bili su poslani na kućnu adresu u Osijeku, te mi je supruga iste pročitala preko telefona, pa sam mogao napokon doći i do novca. Tako je riješen i drugi veliki problem, ali, na žalost, bilo je još poteškoća nastalih zbog ovog nemilog događaja, no ništa ni izbliza nije bilo ozbiljno kao događaji opisani do sada.

Dakle, imao sam kreditne kartice, mogao sam, uz proviziju, dizati i gotovinu s bankomata i izgledalo je kao da su svi problemi riješeni, barem do prvog zaključenja American Express računa. Kad je račun zaključen, dobio sam vijest mailom, a s obzirom da koristim uslugu American Expressa da mi račun izdaju online, otišao sam na njihove stranice pogledati koliki je račun i koji su podaci za plaćanje. U drugom prozoru Internet preglednika, otišao sam na Internet stranice svoje banke (Zaba), te popunio obrazac za plaćanje, kliknuo na tipku za potvrdu (“Pripremi”) i dobio odgovor “Blokiran račun!”. Nisam mogao vjerovati, osim, što su mi blokirali sve kartice sa nemogućnošću odblokiranja niti slanja u Indiju, blokirali su mi i tekući račun! Odmah sam nazvao svoju bankaricu i požalio se, no ona mi je odgovorila da je to njihova standardna procedura. Sa blokiranjem deviznih i debitnih kartica, blokiraju se i svi računi. “Zašto?”, zapitao sam? “S blokiranom debitnom (Maestro) karticom, te nepoznavanjem PINa, sve što lopov može vidjeti je broj mojeg tekućeg računa (vidljiv na kartici), te mi uplatiti nešto novaca!”. “Takva je procedura, žao mi je. Vi sada morate osobno doći u banku da Vam otvorimo novi tekući račun, te da prebacimo sredstva sa ovog, blokiranog...”, kaže ona, a ja je tu prekinem: “Ali ja sam u Indiji! Znate to, kako mislite da dođem osobno...?”, zavapio sam. “I, pazite, jedino je PBZ Card d.o.o. htio dostaviti mi American Express kartice u Indiju, dakle ja sad imam mogućnost plaćanja računa, te mogućnost podizanja gotovine, ali ako ne platim upravo zaključeni račun u roku, postoji mogućnost da mi ponovo blokiraju American Express kartice, pa ću opet biti na početku!”. “Vidjeti ću što mogu učiniti, žao mi je, to se sve dešava automatski, ali dati ću sve od sebe da zaobiđemo standardnu proceduru u ovom slučaju.”. I zaista, nakon dan-dva, računi (tekući, ali i devizni) bili su odblokirani, navodno na inzistiranje kod same Uprave banke (u što mi je teško povjerovati, ali tako mi je rečeno), te sam mogao podmiriti svoj American Express račun.

Ostatak mog boravka u Indiji protekao je bez ovakvih burnih događaja, obišao sam nekoliko zanimljivih mjesta i napravio posao zbog kojeg sam i došao tamo. Slijedeći šok uslijedio je na putu nazad.

Došao je i taj dan - spakirao sam torbe koje su sada bile pune moje odjeće, ali i poklona za najbliže, te se zaputio prema aerodromu. Vozio me je službeni hotelski vozač. Znao sam da su torbe teže nego što je dopušteno(20kg za “check-in” prtljagu, te 7 ili 8kg za cabin luggage), no već na putu za Indiju, prtljaga je premašivala te vrijednosti, ali nitko me nije upozorio na to. Također, letio sam dosta po Europi, gotovo uvijek sa Lufthansom, koja je i sada bila prijevoznik, često sa viškom prtljage i nikada nisam morao niti centa ili kune nadoplatiti zbog toga.

Na aerodrom sam došao gotovo tri sata prije leta, i cca. sat vremena prije početka check-ina, pa sam stao prvi u red. Kad je započeo check-in, krenuo sam naprijed i stavio veliku torbu na pokretnu traku s vagom koja je pokazala 28kg. U ruci mi je ostala još jedna manja torba, a na leđima ruksak. Čovjek za pultom rekao mi je kako samo jedna torba može ići sa mnom u kabinu, a s obzirom da je u ruksaku bio službeni laptop, stavio sam manju torbu pored velike na vagu koja je sad pokazivala već 39kg. Pružio sam mu putovnicu, te elektroničke karte, a on ih je ljubazno primio, stavio naljepnice na torbe i pustio da ih pokretna traka odveze, isprintao boarding passove, te ih stavio ispod pulta (tako da ne mogu do njih) i rekao da moram nadoplatiti za višak prtljage. “Koliko?”, zapitah. “30€, sir.”, kaže. “A, dobro.”, rekoh, “OK, platiću. Primate li American Express?”. “Da.”, kaže i počne nešto tipkati po kalkulatoru. “OK, sir, that would be 570€”. “Molim? Pa, rekli ste 30€...”, “Da, 30€ po kilogramu viška, a vi imate 19kg više nego što je dopušteno i to iznosi 570€”. “Pa, ja nemam tih novaca.”, rekoh. “Žao mi je, ne mogu vam dati boarding passove dok ne platite.”. Iza mene se stvorio poveliki red, a American Express karticu sam mu već bio pružio, te sam zažmirio i rekao: “Dobro, provucite karticu.”. U tom trenutku sam već toliko želio napustiti Indiju i vratiti se u Hrvatsku, svojoj supruzi i ostalim dragim mi ljudima, da sam bio voljan i platiti taj, za mene prilično veliki iznos, samo da se riješim daljnjih komplikacija. Srećom, firma mi je taj iznos priznala kao putni trošak i dobio sam ga natrag, nakon nekog vremena.

Posljednja u nizu komplikacija nije bila uopće velika - naime, Zagrebačka Banka nije mi mogla izdati novu Maestro niti Visa Electron karticu na postojeći tekući i devizni račun, jer blokada koja je bila skinuta, morala se vratiti natrag (računi su bili samo privremeno odblokirani), te sam ipak morao otvoriti nove račune i prebaciti sredstva na njih.

Na kraju svega, iako sam imao pregršt neugodnih iskustava, što se vidi iz ovog teksta, Indija mi je ipak ostala u lijepom sjećanju, kao zemlja dobrih, ali iznimno siromašnih i skromnih ljudi, koji žive bogatim duhovnim životom i koji su spremni pomoći čovjeku u nevolji. Čak i čovjek koji mi je ukrao novčanik, bio je dovoljno human da mi vrati sve osim novaca, a osim putovnice u kartica, nalazile su se tu i neke uspomene, te slike moje supruge.

S druge strane, Veleposlanstvo hrvatske u New Delhiju do danas nije odgovorilo na e-mail koji im je moja supruga poslala na dan krađe.

4 komentara:

  1. A ime mjesta u kome se sve desilo je:
    Mysore - ili 'My sore' - ili 'Moja bol' !??!

    OdgovoriIzbriši
  2. Hehe, vidiš, to mi ni u jednom trenutku nije palo na pamet. Svaka čast!

    OdgovoriIzbriši
  3. Izvrsno ispričana priča! Ali je zapravo istiniti događaj. Samo se pitam, ta dvojica Hrvata u veleposlanstvu... Sramota ih bilo!!

    OdgovoriIzbriši
  4. Da, jedan od glavnih razloga zašto sam objavio priču je ponašanje zaposlenika Hrvatskog Veleposlanstva (koje sam i imenovao). Strašno.

    OdgovoriIzbriši